Modernu vakuumsku bocu izumio je škotski znanstvenik Sir James Dewar 1892. Dok je provodio istraživanje ukapljivanja plina-procesa koji zahtijeva niske temperature-trebao mu je spremnik koji može izolirati plin od temperature okoline. Zadužio je staklarskog tehničara po imenu Burger da puše staklenu posudu s dvo-stjenkama; unutarnje površine bile su presvučene srebrom (ili živom), a zrak između stijenki je bio evakuiran kako bi se stvorio vakuum. Poznata kao "Dewarova tikvica", ova je posuda mogla održavati temperaturu svog sadržaja-bilo da je vruć ili hladan-dulje vrijeme. Budući da se ove boce prvenstveno koriste u kućanstvima za održavanje vruće vode, obično se nazivaju "boce za toplu vodu" ili termosice.
Konstrukcija vakuumske boce je relativno jednostavna. U središtu je staklena obloga s dvostrukim-stjenkama; prostor između stijenki se prazni kako bi se stvorio vakuum i oblaže srebrom ili aluminijem. Vakuum sprječava prijenos topline konvekcijom, a samo staklo je loš vodič topline; srebrni premaz odbija toplinu zračenja natrag u spremnik. Prijenos topline odvija se prvenstveno kroz tri mehanizma: kondukciju, konvekciju i zračenje. Vakuum između stijenki eliminira molekule zraka, čime se blokira i provođenje topline i konvekcija. Dodavanjem reflektirajućeg premaza na unutarnje stijenke kako bi se toplinsko zračenje svelo na najmanju moguću mjeru, stvoren je vrlo učinkovit, ali jeftin toplinski spremnik. Nasuprot tome, kada tikvica sadrži hladne tekućine, ona sprječava vanjsko zračenje topline u unutrašnjost. Čep je obično izrađen od pluta ili plastičnih-materijala koji su loši vodiči topline.
